Antun Maračić: Jesam!

Antun Maračić: “JESAM!”
Otvorenje izložbe: petak, 27. rujna 2024.
Izložba je otvorena do 14. listopada 2024.

Antun Maračić: “JESAM!”
…kad snimam, utvrđujem činjenicu da sam živ i utvrđujem činjenicu mjesta i vremena u kojem se nalazim i neprestanim ponavljanjem istih kadrova ili motiva koji su vrlo blizu mojoj svakodnevnoj smještenosti, iz dana u dan utvrđujem svoju poziciju, utvrđujem i činjenicu svoje smještenosti i svojega postojanja. Istovremeno je uključeno i prostor i vrijeme. Naravno, ima nešto što je karakteristično baš za mene, da pokušavam, da neprestano moram prizivati činjenicu prisutnosti. (Antun Maračić, Fotografija u Hrvatskoj, HRT, 2006.)

Kad je predlagao koncept za svoju izložbu u Galeriji AŽ, planiranu u 2023., Antun Maračić osmislio je seriju slika kao svojevrsno, kako je zapisao, “popravljanje prošlosti”(1) . Namjeravao je, naime, ponovno izvesti nekoliko svojih slika iz 1970-ih. Tih je godina, zaokupljen elementarnim i analitičkim postupcima, razmatrao i razlagao samu strukturu slike kao objekta. Izveo ih je samo nekoliko, “opirući se kvantifikaciji produkcije”, pa mu se činilo da je pet desetljeća poslije, u svojim sedamdesetim godinama trebao “realizirati više inačica na istu temu, iscrpnije zaokružiti temeljnu ideju” i “’dovršiti’ ciklus slika iz 70-ih godina prošlog stoljeća”. “Razlog takvog zahvata vjerojatno je i znatiželja: kako će se ponašati ti ‘povijesni’, obnovljeni radovi u ovom vremenu? Jednako, međutim, moguće je da je u igri potreba komparacije tog starog tipa rada s onim multimedijskim, koji je uslijedio u sljedećem razdoblju. (…) Riječ je o potrebi uspostavljanja neke vrste bilance zbrojenih postupaka i produkcije.”(2) Slojevi tih slika iz 1970-ih godina bijeli su, jednolični nanosi boje, providni jedni iznad drugih, ili slojevi izvedeni gustim nizovima brojki u različitim bojama (nizovi brojki 1 činili su prvi sloj, brojkom 2 iscrtan je drugi sloj itd.) kako bi ostao vidljiv proces njihova nastanka.
U jednoj od tih slika – Slici u sedam dana – prvi sloj bijele boje nanio je na platno u subotu, 17. 7. ’76., a posljednji 23. 7. ’76., petak. Svaki sloj i svaki dan je potpisan: MARAČIĆ A. Sama činjenica slikarske materije i jednostavne geste kao da se potvrđuje autorovom prisutnošću, no tim im je potezom pridruženo i osobno vrijeme. U idućem desetljeću, 1980-ih godina, među ostalim Antunovim radovima s betonskim kockama i kvadrima apliciranim na platna bez okvira, ne bi li tim spojem ‘kamena’ koje zateže platno prema tlu i njegovom dematerijalizacijom različitim inačicama slikarskih paradigmi, proizveo dojam istodobne materijalne ‘težine’ i njezine transcendencije, ima i jedan kamen na kojem je rukopisno ispisao “jesam!” s datumom 31. 12. ’87. Potreba bilježenja činjenice postojanja, kao nečega što se stalno iznova mora utvrđivati, što se ne podrazumijeva samo po sebi i što čak priziva slutnju suprotnog – nepostojanja, nestanka, praznine – kao neka vrsta egzistencijalističke potke, opstaje desetljećima u Antunovim djelima. Opstaje u raznim medijima i pojavnostima te sad, kad slijedi rekapitulacija cjelokupnosti njegova umjetničkog rada, postaje očita kao jedna od njegovih temeljnih preokupacija.

Fotografije i dva kratka digitalna filma Antuna Maračića, izložene ovom prilikom u Galeriji AŽ, mali je izbor snimki s memorijskih kartica ostalih u njegovu fotoaparatu i mobitelu, prizora koje je snimao posljednjih mjeseci života. On sâm je iz tih nizova slika, kojima je stalno bilježio svoju svakodnevicu, izdvajao pojedine tematske cikluse, prema motivima koje je pratio – prizore pogleda kroz isti prozor, oronulih gradskih ili seoskih fasada, detalja gradskih ulica zabilježenih za biciklističkih flanerija gradom ili prirodom, ‘kolorističke kompozicije’ nastale prilikom jutarnjeg rituala spravljanja doručka. Sve do posljednjih snimki iz bolesničkih soba. To su detalji, krhotine okoliša, često u krupnom planu, snimani iz blizine. Dopustio si je ponekad u tim usputnim slikama uživanje u ljepoti prizora, u kolorističkim finoćama ili geometrijskim strukturama; vidi se da fotoaparat u ruci zapravo ima jedan izvorno slikar. Možda neke od tih fotografija sâm nikad ne bi izložio, možda ih je snimio kao svojevrsni intimni vizualni dnevnik pogleda koji je namjeravao zadržati za sebe?

Ipak, onaj tko poznaje Antunov umjetnički rad, moći će na pojedinim fotografijama prepoznati njegove stalne motive i cikluse u koje ih je kontekstualizirao. No ovdje su ti prizori pokazani bez naknadne konceptualizacije, u nizu koji prije svega svjedoči vremenski slijed njegova pogleda, posljednje trenutke njegove prisutnosti u “prostoru i vremenu”.
Jer, kao što je sam rekao, fotografija je zapravo bilješka samoga sebe, vlastitog bivanja. Prikazuje vanjski svijet, ali govori o percepciji, doživljaju i misaonom svijetu onoga tko je snima. Realistična je, ali je izrazito subjektivna, bilješka je osobnosti, kratkog trenutka jednog čovjeka, nešto kao njegove ‘unutarnje oči’ usmjerene prema van. Ove fotografije ne teže pokazati ništa više nego upravo to, nekoliko doživljenih trenutaka s kraja Antunovog života. Umjesto planiranih (auto)replika slika s početka njegova umjetničkog rada, one su njegov fotografski konačni “jesam!”.

Evelina Turković
rujan 2024.

________________________
(1) Antun Maračić: “Popravljanje prošlosti – povratak u 70-e u mojim 70-ima (radni naslov)”, prijedlog koncepta izložbe u Galeriji AŽ, 2022.
(2) Isto

Antun Maračić (1950. – 2023.) djelovao je kao umjetnik, kustos, likovni kritičar. Diplomirao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnika 1976. u klasi Šime Perića, te bio suradnik Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Prvu izložbu priredio je već u gimnazijskim danima u Novoj Gradiški, a intenzivno izlaže od 1976. Objavio je više autorskih knjiga fotografija. Od najranije faze analitičkog slikarstva i konceptualne fotografije, pa sve do posljednjih djela, stalna tema njegove umjetničke prakse svjedočenje je i bilježenje vremena (ciklus Lokrum nastajao od 2000. do 2013.). Usto, bio je zaokupljen i temom odsutnosti i praznine (ciklus urbanih intervencija I fotografskih objekata Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji, 1990.–1994. – 2017.) Fotografije iz ciklusa no-grad obilježile su vrijeme ratnih devedesetih, a od 2000. do 2013., osim Lokruma ostvario je više dubrovačkih ciklusa (Porporela, Uhođenje sunca, Promatrači mora). Antun Maračić svojim je umjetničkim radom kritički, no nikada doslovno ilustrativno, govorio o društvenoj I osobnoj zbilji (Rurbane nezgrapnosti, 2012.). Djela mu se nalaze u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, Povijesnom muzeju Zagreb, grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u kolekcijama Filip Trade i Thyssen-Bornemisza Art Contemporary, Beč, te Troubleyn, Antwerpen. Antun Maračić bio je voditelj i kustos nekoliko važnih zagrebačkih galerija (Galerija Proširenih medija, Galerija Studentskog centra, Galerija Zvonimir, Galerija Forum), od 2000. do 2012. bio je ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik. Za svoj umjetnički i kritičarski rad dobio je više nagrada (Vjesnikova nagrada Josip Račić 2004., nagrada Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA) 2016.

Izložba